Presuda Suda EU u okviru spora između Patricka Breyera i Savezne Republike Njemačke u pogledu registracije i pohranjivanja IP adrese


Presuda Suda EU u okviru spora između Patricka Breyera i Savezne Republike Njemačke u pogledu registracije i pohranjivanja IP adrese


Dana 19. listopada 2016. Sud EU-a donio je presudu u predmetu C-582/14, povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Savezni vrhovni sud u Njemačkoj u postupku Patrick Breyer protiv Savezne Republike Njemačke u pogledu registracije i pohranjivanja potonje IP adrese P. Breyera prilikom njegova posjeta nekoliko internetskih stranica njemačkih saveznih službi.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 2. točku (a) Direktive 95/46 tumačiti na način da dinamična IP adresa koju pohrani pružatelj usluga informatičkih medija prilikom posjeta osobe internetskoj stranici koju taj pružatelj čini dostupnom javnosti predstavlja, u odnosu na tog pružatelja, osobni podatak u smislu te odredbe, ako jedino treća osoba, u ovom slučaju pružatelj internetskog pristupa te osobe, raspolaže dodatnim informacijama potrebnima za njezinu identifikaciju.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 7. točku (f) Direktive 96/45 tumačiti na način da mu se protivi propis države članice prema kojem pružatelj usluga internetskih medija može prikupljati i koristiti osobne podatke korisnika tih usluga bez njegove dozvole samo u dijelu u kojem su to prikupljanje i to korištenje potrebni kako bi omogućio i obračunao konkretno korištenje tih usluga od tog korisnika a da cilj osiguranja općeg funkcioniranja tih usluga ne može opravdati korištenje tim podacima nakon sesije njegova posjeta.

Sud EU-a je u odnosu na prvo pitanje presudio da članak 2. točku (a) Direktive 95/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka treba tumačiti na način da dinamična IP adresa koju pohrani pružatelj usluga informatičkih medija prilikom posjeta osobe internetskoj stranici koju taj pružatelj čini dostupnom javnosti predstavlja, u odnosu na tog pružatelja, osobni podatak u smislu te odredbe, ako raspolaže pravnim sredstvima koji mu omogućuju identifikaciju navedene osobe pomoću dodatnih informacija kojima raspolaže pružatelj internetskog pristupa te osobe.

Nadalje, u odnosu na drugo pitanje Sud EU-a utvrdio je da  članak 7. točku (f) Direktive 96/45 treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice prema kojem pružatelj usluga internetskih medija može prikupljati i koristiti osobne podatke korisnika tih usluga bez njegove dozvole samo u dijelu u kojem su to prikupljanje i to korištenje potrebni kako bi omogućio i obračunao konkretno korištenje tih usluga od tog korisnika a da cilj osiguranja općeg funkcioniranja tih usluga ne može opravdati korištenje tim podacima nakon sesije njegova posjeta.

Presudu na hrvatskom jeziku u cijelosti možete pročitati na ovoj poveznici:
http://curia.europa.eu/juris/documents.jsf?num=C-582/14.

 
  Natrag