U emisiji Zgradonačelnik na poslovnom radiju PoslovniFM-u gostovao je načelnik Sektora za nadzor, istrage i zaštitu prava ispitanika Mario Milner na temu videonadzora u stambenim zgradama. Brojni suvlasnici zgrada i dalje nisu sigurni kada smiju postaviti videonadzor u zgradi, što smiju snimati i tko smije pristupati snimkama videonadzornog sustava. Upravo na ta, ali i brojna druga pitanja poslušajte u emisiji koju vodi i uređuje Tin Bašić.
Emisiju možete poslušati:
https://open.spotify.com/episode/6dgldnpeIIj3T78nYg4DPM?si=1f9772172f3641e9
https://www.mixcloud.com/poslovniFM/poslovni-fm-zgradona%C4%8Delnik-mario-milner/
*Tekst u nastavku preuzet je s PoslovniFM
– Zaštita osobnih podataka u potpunosti, dakle 100 posto, nije moguća. GDPR-om se samo želi osnažiti pravo građana da on kaže što jest ili nije dozvoljeno. Ali naravno, da bismo platili cijenu neke sigurnosti i komocije, neka prava su nam ograničena nekakvim propisom. Tako je jedno od tih prava ograničeno Zakonom o poštanskim uslugama koji nalaže da svaki stambeni objekt mora biti označen i jasno propisuje što je potrebno da se dostava ostvari, ističe Milner.
– Možemo na sreću reći da se, što se tiče količine prijava, problematika u zgradama smanjila. Na početku primjene Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) dosta često smo zaprimali prijave stanara, odnosno ispitanika vezane uz javnu objavu podataka na oglasnim pločama, kao što su primjerice objave o dugovanju. Te oglasne ploče su često i u nekim prometnim dijelovima zgrada koje dijele i ugostiteljski objekti. Dakako, tu imamo i problematiku vezanu uz videonadzor koja je posebno propisana Zakonom o provedbi opće uredbe. To su dvije najčešće problematike koje zaprimamo, a vezane su za višestambene zgrade – kazao je Milner. Iako, kaže, problematika videonadzora, nije samo karakteristična za stambene zgrade.
Videonadzor je zgradama, odnosno suvlasnicima jako važan. Jasno je da se odluka o uspostavi videonadzora donosi dvotrećinskom većinom, da moraju biti zadovoljeni propisi i procedure. No, često predstavnici kažu da imaju videonadzor i da ih suvlasnici traže da gledaju te snimke jer se nešto dogodilo.
– Pojasnit ćemo smisao ove odredbe, pa će biti puno jasnije. Smisao GDPR-a je sprječavanje zlouporabe. Recimo da, u teoriji imamo ne tako veliku zgradu i da troje četvero suvlasnika imaju pristup snimkama, ali svi suvlasnici su odgovorni za tu obradu podataka. Dakle, suvlasnička zajednica je voditelj obrade podataka. Nije to samo predstavnik suvlasnika, on je samo osoba ovlaštena za uvid. Postoji praksa kada se uvodi videonadzor, suvlasnici na sastanku donose odluku dvotrećinskom većinom. To je zakonski uvjet. Ovlašćuju predstavnika suvlasnika ili nekoga drugoga, osoba koja im je možda bliska, ima tehnička znanja, da ima uvid u snimke. Smisao zakonske odredbe nije da se ograniči nečije pravo, nego da se zaštiti građane, ustvrdio je Milner u podcastu Zgradonačelnik, u razgovoru s urednikom Tinom Bašićem.
Suvlasnici su primjerice izglasali i imaju videonadzor u zajedničkim prostorima, znači sve što zajedničko se smije snimati. No, sada svaki od njih želi vidjeti snimku – smiju li?
Oni to po sadašnjim propisima ne smiju, osim ako to nije jasno naznačeno u odluci koju se donijeli i ako postoji razlog gledanja snimke, ustvrdili su Milner i Bašić, koji je istodobno i predstavnik suvlasnika svoje zgrade.
– Tu imamo i videonadzor javnih površina, radnih prostora, obiteljskih kuća i ta problematika videonadzora je dosta česta. Možda nije važna za stambene zgrade, ali važno je napomenuti i primjenu odgovarajućih organizacijsko-tehničkih mjera. Znači, svaki voditelj obrade podataka koji obrađuje osobne podatke, mora voditi brigu o rizicima koje ta obrada nosi i poduzimati adekvatne organizacijsko-tehničke mjere. Najčešći voditelji obrade podataka su poslovni subjekti koji često misle da se njima neki rizik neće dogoditi, pa ne primjenjuju te mjere jer smatraju da financijski možda nije isplativo uvesti nekakvo tehničko rješenje koje je sigurnije – objašnjava Milner. Napomenuo je da Opća uredba obvezuje svakog voditelja, odnosno izvršitelja obrade, da omogući određene prava ispitaniku, odnosno osobi čije osobne podatke i obrađuje, bilo da je to pravo na pristup, izmjenu ili prigovor vezano uz obradu osobnih podataka. To je možda, smatra, ostalo nekako u sjeni ove neke fame oko GDPR-a i svih obaveza, tako da vidimo da se voditelji obrade nisu u potpunosti uskladili.
Tko su voditelji obrade podataka?
– S obzirom na to da nam je tema vezana za stambene zgrade pokušat ću dati takve primjere. Voditelj obrade podataka, znači, nije predstavnik suvlasnika. Voditelj obrade podataka su svi suvlasnici stambene zgrade, oni koji su svojim novcem platili videonadzor. Ako ste vi vlasnik stana i snimate svoj stan, onda ste vi kao fizička osoba voditelj obrade podataka. Vezano za stambene zgrade, voditelj obrade su svi suvlasnici stambene zgrade, ako su oni zajednički donijeli tu odluku. Tijekom postupanja AZOP-a mi komuniciramo s predstavnikom suvlasnika s obzirom na to da je temeljem posebnog zakona on određen da predstavlja suvlasničku zajednicu – ističe Milner.
Dakle, predstavnici suvlasnika, odnosno svi suvlasnici su ‘voditelj obrade podataka’. Izvršitelj obrade podataka, u konkretnom slučaju, bilo bi neko društvo koje obrađuje osobne podatke. To ne znači da ako angažirate neku tvrtku da postavi videonadzor i više nikad ne dolazi u zgradu, ne servisira sustav, nema uvid u podatke da je on izvršitelj. Izvršitelj obrade podataka bila bi neka, recimo, tvrtka, primjerice neka zaštitarska tvrtka, koja se time bavi i oni imaju uvid u te snimke, mogu se spojiti na vašu kameru, preuzeti snimke, izuzimati snimke.
Na pitanje hoće li AZOP, kada dobije prijavu, odmah kažnjavati ili ide postupak kojim se prvo naloži uklanjanje nedostataka i ako se to ne napravi, onda se kažnjava, Milner kaže da u šest godina primjene Opće uredbe i Zakona o provedbi opće uredbe, predstavnicima suvlasnika, suvlasnicima nisu izdali niti jednu novčanu kaznu.
– Uvijek idemo s nekakvom blažom mjerom. S obzirom na to da su propisane visoke kazne, predstavnici suvlasnika, odnosno suvlasnici koji su određeni da vode brigu o sustavu videonadzora, uvijek surađuju i možemo reći da se u većini slučajeva radi se o nekakvom možda nerazumijevanju, neznanju, da nema nekakvog kršenja propisa koje je bilo obilježje namjere ili zlouporabe, to su rijetki slučajevi – kaže Milner.
Urednik Bašić je spomenuo kako upravo na portalu ZGRADOnačelnik.hr često dobivaju pitanja što se smije, što se ne smije. Naime, jasno je da se ne smije objavljivati, primjerice, popis čišćenja snijega ili dugova na oglasnoj ploči u ulazu, jer to zapravo sadrži imena, prezimena suvlasnika, ti se podaci mogu slati suvlasnicima mailom ako ih zatraže. Ili isprintati te staviti u kaslić. Zapravo je vrlo jasno da se nikada ne smiju objaviti ime i prezime osobe u haustorima. No, smije se objaviti prezime ili ime i prezime na poštanskim sandučićima i portafonima. Pitao je gosta da objasni razliku zašto ovo prvo ne smije, a ovo drugo smije.
– Moramo razlikovati dvije stvari. Jedna je da vjerojatno predsjednik suvlasnika ili upravitelj zgrade objavljuju nečije podatke, a druga stvar je da stan označavate vi sami kao vlasnik. Dakle, vi kao vlasnik možete svoje podatke objaviti javno i GDPR vas ne sprječava da to radite. A da bi vi objavili podatke druge osobe, morate imati neku zakonitu svrhu i neku pravnu osnovu. Postoje više vrsta pravnih osnova – recimo, to može biti legitimni interes ili privola. Privola mora biti dokaziva, znači mora postojati nečiji potpis. Primjerice, na nekome sastanku suvlasnici su potpisali da „ja kao suvlasnik u tom dijelu sam suglasan da se moje ime nađe na oglasnoj ploči“. Dakle, to je jedna pravna osnova. Ako vi taj korak niste poduzeli, morala bi vrijediti neka druga pravna osnova, koja u ovome slučaju zapravo ni ne postoji. Dakle, objava imena i prezimena na oglasnim pločama nije a priori zabranjena, no moraju se poduzeti mjere koje će predstaviti najmanji mogući rizik za ispitanike (u ovome slučaju suvlasnike, op.ur), objasnio je Milner. Dodao je kako cijela Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) govori o nekakvoj procjeni rizika. Dakle, ako suvlasnici smatraju da im objava imena i prezimena na oglasnoj ploči ne predstavlja nikakav rizik, oni će dati svoju privolu za objavu, ustvrdio je Milner.
Urednik se nadovezao da je to samo za one koji su dali privolu, ne oni koji ju nisu dali.
Razgovor se ponovo usmjerio videonadzora, zapravo snimljenim materijalima.
Na tvrdnju urednika kako zapravo svaki suvlasnik može vidjeti snimke i pitao vrijedi li, slijedom toga, da snimku može gledati bilo koji suvlasnik u bilo kojemu trenutku ili mora postojati neki konkretni događaj za to – primjerice provala ili neka šteta, Milner odgovara je kako je svrha videonadzora zaštita osoba i imovine.
– Jedna od obaveza prilikom uspostave videonadzora je automatizirani sustav zapisa tzv. logovi. Da biste pregledavali snimke na kojima se svatko nalazi, netko se šeće, zadirete u nečiju privatnost, mora biti opravdani razlog. Agencija lako može utvrditi kada je netko pristupio snimkama (logovi), zašto je pristupio i je li bio štetan događaj. Morate dokazati da se ti podaci, te snimke koriste u tu svrhu. Nećete to moći dokazati ako se netko igrao po ulazu jer to nije štetan događaj, moraju postojati zapisi kontakta prema policiji, zapisnici i slično. Dakle, ne možete dokazati svrhu zašto se gledala snimka. Mimo svrhe ste koristili videonadzor i već ste u povredi, rekao je Milner i dodao da upravo ova odredba želi spriječiti da se suvlasnici ne nađu u nekakvom neobranom grožđu. Recimo, dođe do neke štete, primjerice oštećenja vozila. Što konkretno vi možete napraviti osim da nazovete policiju?
Primjerice, imamo videonadzor u višestambenoj zgradi. Djeca je igraju po ulazu i buče, možda trče po ulazu, lupaju ljudima po vratima od stana, kucaju, zvone. Imamo odluku da svi suvlasnici smiju pogledati video snimku, ne samo oni koji su potpisali odluku o ugradnji videonadzora. I dođe gospođa Marica ili gospodin Toni i kažu da klinci svaki dan lupaju po vratima. Je li to opravdan razloga za gledanje snimke?
– Svrha je, ponavljam, zaštita osoba i imovine. Kada govorimo o zaštiti osoba, to je zaštita njihovih prava i sloboda. Nije to samo zaštita od neposredne opasnosti. Ako se neki događaj događaju protupravno, ako imamo odluku o kućnom redu, ako je neko jedanput pozvoni na vrata, bismo li to definirali kao kršenje? Da bismo to definirali kao kršenje, mora biti kršenje nekakvog propisa. Ne govorimo o, primjerice, glasnom razgovoru u hodniku zgrade jer glasno pričanje nije zabranjeno. Mora biti nekakva protupravnost određenih radnji. Ako neko lupa po vratima, vi možete opravdano sumnjati da vas netko napada jer živite sami. Mora biti nekakav opravdani razlog. Teško je propisati sve situacije jer one zavise o subjektivnom doživljaju osobe. Ali ako netko kaže – neki klinci lupaju loptom po ulazu, udarili su pet ili deset puta loptom, to nije nekakav opravdani razlog za gledanje snimke – jasan je Milner. Istaknuo je da imaju dosta prijava gdje predstavnici suvlasnika zloupotrebljavaju to nekako pravo, pa AZOP kroz sustav logova vidi kada se gledalo snimke, zbog čega, što se dogodilo.
– Smisao Opće uredbe jest da se zaštite upravo prava ispitanika. Opća uredba ne nalaže nijednoj fizičkoj osobi da nešto učini, nego to nalaže onom voditelju obrade podataka. U ovome slučaju suvlasnici su voditelji, tako da ako suvlasnicima damo prava kao voditeljima obrade podataka ugrožavamo njihovo drugo pravo na temelju kojega su oni ispitanici. Svaki taj suvlasnik se nalazi na tim snimkama, tako da preporučujemo svima da se videonadzor i gledanje snimaka koristiti u opravdanim svrhama i da ograniče pristup tim snimkama jednoj do dvije osobe najviše. Preporučujemo upraviteljima, predstavnicima suvlasnika, pokazalo nam se da najmanje problema imamo u onim rješenjima gdje su sustavi za pohranu u nekom ormariću, zaključani, da se snimke ne nalaze kod nekog suvlasnika na računalu. Sustav koji pohranjuje videosnimke mora biti dodatno zaštićen. Ako ste dobili suglasnost za takav način pohrane, treba znati da to računalo vjerojatno koriste vaši ukućani, djeca – savjetuje Milner.
Preporučuje također da se pohrana videosnimki stavi u zajedničku prostoriju koja je osigurana tako da nema svatko pristup, da je zaštićeno u posebnom ormariću i da taj ključ ima za to ovlaštena osoba, da postoji nekakva evidencija korištenja i da se jasno propišu kada će se koristiti ta prostorija i snimka, kako će se i pod kojim uvjetima snimke pregledavati.
– Nije smisao, ponavljam, ograničiti nečije pravo, nego spriječiti zlouporabe. Znamo kakvi su suvlasnički odnosi, nekad su idealni, nekada nisu, tako da je teško predvidjeti sve okolnosti. Ovlaštenja koja netko ima u pristupu snimkama nosi odgovornost, ne samo za jednoga nego za sve suvlasnike. Kazne za zloupotrebu su do 6.700 eura. To je značajan trošak, taj se novac može potrošiti na puno pametniji način. Isto tako, napomenuo bih da je ugradnja videonadzora zakonska mogućnost. Ako videonadzor zgradi zaista nije potreban, AZOP može takav videonadzor i zabraniti, – kaže Milner.
To znači, pitao je urednik, da suvlasnici mogu donijeti odluku o ugradnji videonadzora u zgradi, ali, ako nema potrebe za videonadzorom, AZOP ga može toj zgradi i zabraniti?
– Uvijek se ide nekim redom. Uvijek se kreće s najmanje invazivnom metodom. Agencija ne procjenjuje nečiju sigurnost odnosno osjeća li se netko sigurnim ili ne. Imamo smjernice koje je izdala stručna podskupina Europskog odbora za zaštitu podataka u kojima se jasno navodi da je videonadzor od segmenata zaštitnih mjera pri samome kraju liste, a ne na početku. Sada je druga stvar što je videonadzor jako dostupan, jako jeftin i jako efikasan. Što to utječe na suvlasničku zajednicu da se ona odluči na ugradnju videonadzora? Vjerojatno ima nekakav razlog i vjerojatno nama to može obrazložiti, ali to nije apsolutno pravo. To je legitimni interes kojega je potrebno dokazati – jasan je Milner. Dodaje da kada dvije trećine suvlasnika kaže da žele ugraditi videonadzor, oni moraju i dokazati potrebu za tim videonadzorom.
– Dakle, nije dovoljna odluka „jer smo mi tako rekli i odlučili“, nego mora postojati objašnjenje. Primjerice, u zgradi od 10 suvlasnika, dva mogu reći da je videonadzor nepotreban jer za to nema razloga, mogu dati pritužbu AZOP-u i njihov se zahtjev može čak i prihvatiti? To je jedan od mogućnosti, nije vjerojatna, ali je mogućnost. Dakle, pravna osnova je legitimni interes, a na taj legitimni interes moguće je dati prigovor, a voditelj obrade podataka mora dokazati to pravo – ističe Milner.
Špijunka ante portas
Nakon videonadzora urednik je pitao Milnera može li suvlasnik u svoja vrata od stana ugraditi „špijunku“ koja je zapravo kamera? Snima li ta kamera negdje ili samo pokazuje u realnom vremenu situaciju ispred stana? Kada se aktivira? Puno je tu pitanja koja jako puno ljudi postavlja.
– Odgovor je i mogu i ne mogu, a sada ću vam detaljnije objasniti. Naš Zakon o provedbi opće uredbe koji jasnije definira pojedina poglavlja obrade osobnih podataka, a jedan od tih je vezan za obradu osobnih podataka putem videonadzora, definira što je videonadzor i tu se „vrtimo“ oko snimke. Videonadzor je sustav prikupljanja određenih podataka, mora biti namijenjen da čini ili je namijenjen da čini. Ako postoji mogućnost, bilo da je taj sustav povezan s putem interneta, bilo da vi možete u utor staviti neki memory card. Bitno je naglasiti da može činiti sustav pohrane, odnosno bilježenje koje se može pretraživati. Dakle, ako bi se radilo o špijunki koja s druge strane ima samo ekran, nije povezana ni s ničim i ne pohranjuje i nema nikakvu mogućnost pohranjivati podatke, to nije videonadzor u smislu naših zakona. Stoga, ako nije videonadzor u smislu naših zakona, ne vrijede odredbe tog zakona – objasnio je Milner.
Urednik je dao primjer kazavši da je recimo osoba na poslu, dijete mu je kod kuće, netko zvoni i toj osobi se aktivira slika na mobitelu i vidi osobu koja zvoni?
– I po zakonskoj definiciji videonadzora, to je videonadzor. Ne morate pohranjivati snimke, bitno je da imate tu mogućnost. Tu praksu potvrdio je i sud, tako da i u sudskim odlukama je to potvrđena praksa. Tehnologija je postala toliko dostupna da nam se čini da je to nešto normalno, ali u biti je dvojbeno koliko su oni usklađeni sa zakonskim okvirom zaštite osobnih podataka, pojasnio je Milner. Istaknuo je da su imali takve prijave i uglavnom zabranjivali takve sustave. Kompromisno rješenje je ako ta kamera snima usmjereno i isključivo ono što je u vlasništvu osobe, primjerice samo njegov stan ili samo ulaz u njegov stan.
– Dakle, ako takva kamera snima isključivo ispred nečijeg stana, možemo reći da je to opravdano, da je to nešto što se koristi za zaštitu. Nije opravdano i zakonom je zabranjeno da snimate cijeli hodnik bez suglasnosti suvlasnika. Kada biste takvu kameru stavili na dovratnik i snimate isključivo svoja vrata, kamera će obuhvatiti samo onaj nužni dio ispred vašeg stana, to je opravdano. Dakle, potrebno je izmjestiti kameru tako da se ne vidi zajednički dio zgrade – naglašava Milner. Napominje da se mora voditi računa o tome što ta kamera može snimati.
– Ako vi u nekome trenutku stavite neku kameru, u jednome trenutku se ona usmjeri u vrata, a u sljedećem negdje drugdje, to je druga situacija. Kod obiteljskih kuća je, primjerice, problem takav da na tržištu imate rotirajuće kamere, detektore pokreta, i mi kada dođemo u nadzor, provjeravat ćemo snimku i dogodit će se situacija da se kamera okrenula i snimila javnu površinu. I već ste u prekršaju – kaže Milner. Ističe da ovo nisu jednostavne stvari i da se u njihovoj praksi događalo da takve kombinacije najčešće zabranjuju jer jako je teško postići da budu u skladu s regulativom.
– Neki imaju kamere s kojima snimaju svoj parking, pa zahvaćaju i javnu površinu. Bez obzira gdje je parkirano vozilo te osobe, on nije zaštitar, nije policajac i nije osoba koja je zadužena regulirati bilo što na javnoj površini. Mi takve stvari zabranjujemo. Naravno, u praksi se javlja drugi problem, mi zabranjujemo obradu osobnih podataka, odnosno snimanje, s time da ne nalažemo skidanje tih kamera. Primjerice, prekršajni zakon prepoznaje oduzimanje predmeta kojim je počinjen neki prekršaj. Mi vodimo upravni postupak, zabranjujemo obradu podataka, a u praksi kamere mogu ostati gdje su i bile. Kod takvih slučajeva odrađujemo kontrolu izvršenja rješenja, nenajavljeno dolazimo u nadzor i vidimo je li se postupilo po rješenju kojeg smo izdali. Ako se nije postupilo po tom rješenju, onda ulazimo u sferu kažnjavanja – objašnjava Milner.
Ističe da oni postupak provode po upravnom postupku, a prekršajni zakon donosi određene ovlasti koje su možda lakše provedive i tijela koja postupaju po Prekršajnom zakonu imaju veće ovlasti su veće ovlasti. Nije to problem samo u Hrvatskoj nego i u drugim članicama i šire.
Primjerice u Sjevernoj Makedoniji smo pomagali u transponiranju GDPR-a u njihov pravni sustav. I jednu stvar koju smo im istaknuli bila je upravo kod teme videonadzora. Tako da oni imaju ovlaštenje naložiti nekome da se skine kamera. Dokle god mi nemamo takvo zakonsko rješenje, mi provodimo nadzor nakon što izdamo rješenje. Taj nadzor je brz i efikasan – jeste li ili niste postupili po rješenju. Ako niste postupili, u zoni ste kažnjavanja – kaže Milner.
– Pravo obrade osobnih podataka putem videonadzora ograničeno je na zaštitu osoba i imovine u smislu ovog zakona. Naravno, postoji drugi zakoni, poput Zakona o zaštiti novčarskih institucija koji obvezuje neke institucije da imaju videonadzor. No, govorimo o sferi višestambenih zgrada, fizičkih osoba. Vi imate pravo štititi se u zoni vaše imovine, vaše nekretnine. Zona štićenja može biti granica vaših posjeda. Zakonom je zabranjeno snimanje javne površine, tu nema opravdanog razloga. To je isto kao kada biste u prometu prošli kroz crveno svjetlo i kažite da imate opravdani razlog. Nema ga. To je zabranjeno, to ne možete opravdati niti jednim razlogom. Kao i kod vožnje pod utjecajem alkohola, to je zabranjeno. Zakonodavac je rekao da vi fizičke osobe nisu ovlaštene snimati javnu površinu, to je zakonom zabranjeno, ne možete naći opravdani razlog da to radite i nemojte snimati – zaključio je Milner razgovor u podcastu Zgradonačelnik.
