Objavljeno: 09.12.2022.
Nastavno na Vašu predstavku koja je zaprimljena u ovoj Agenciji, a vezano uz mogućnost medijskog portala da na svojim mrežnim stranicama objavi osobne podatke osobe xy koja je na području grada Splita nanijela tjelesne ozljede dvjema ženama, s aspekta propisa o zaštiti osobnih podataka dajemo sljedeći odgovor:
Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) SL EU L119 u cijelosti je obvezujuća u području zaštite osobnih podataka i stupila je snagu 25. svibnja 2018. godine, a za čiju primjenu i provođenje na području Republike Hrvatske je nadležna Agencija za zaštitu osobnih podataka.
Prije razrade normativnog dijela Opće uredbe o zaštiti podataka, potrebno je ukazati na uvodnu izjavu broj 4. Opće uredbe o zaštiti podataka, a u kojoj je definirano kako pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo; mora ga se razmatrati u vezi s njegovom funkcijom u društvu te ga treba ujednačiti s drugim temeljnim pravima u skladu s načelom proporcionalnosti.
Članak 4. stavak 1. točka 1. Opće uredbe o zaštiti podataka definira osobne podatke kao sve podatke koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi („ispitanik”); pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološki, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca.
Sukladno članku 5. Opće uredbe o zaštiti podataka osobni podaci moraju biti zakonito, pošteno i transparentno obrađivani s obzirom na ispitanika, prikupljeni u posebne, izričite i zakonite svrhe, primjereni, relevantni i ograničeni na ono što je nužno u odnosu na svrhe u koju se obrađuju (načelo smanjenja količine podataka), točni i prema potrebi ažurni, obrađivani na način kojim se osigurava odgovarajuća sigurnost osobnih podataka, uključujući zaštitu od neovlaštene ili nezakonite obrade te od slučajnog gubitka, uništenja ili oštećenja primjenom odgovarajućih tehničkih ili organizacijskih mjera (načelo cjelovitosti i povjerljivosti).
Nadalje, članak 6. stavak 1. Opće uredbe o zaštiti podataka propisuje kako je obrada osobnih podataka zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećeg: ispitanik je dao privolu za obradu svojih osobnih podataka u jednu ili više posebnih svrha; obrada je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora; obrada je nužna radi poštovanja pravnih obveza voditelja obrade; obrada je nužna kako bi se zaštitili ključni interesi pravnih obveza voditelja obrade; obrada je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade; obrada je nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane.
Isto tako ističemo i primjenu članka 7. stavka 1. Zakona o medijima („Narodne novine“ br. 59/04, 84/11 i 81/13) kao posebnog propisa, u kojemu je propisano kako svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. U stavku 3. navedenog Zakona propisano je kako osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani.
Članak 8. Zakona propisuje kako nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.
U članku 55. stavku 1. Zakona jasno je propisano kako svaka osoba imenovana u medijima povodom kaznene prijave, istražnog zahtjeva, pokretanja istražnog ili kaznenog postupka ima pravo u roku od tri mjeseca od donošenja odluke o odbacivanju kaznene prijave ili odbijanja istražnog zahtjeva, odnosno pravomoćnog rješenja o obustavi postupka ili pravomoćne oslobađajuće presude zahtijevati od nakladnika objavljivanje informacije o tome.
Uzgredno ističemo i članak 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017 i 126/2019) u kojemu je propisano kako je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
Uzimajući u obzir gore navedeni normativni okvir primjenjiv na Vašu predstavku, u nastavku je potrebno napomenuti kako je iz medijskih natpisa koji su se referirali na napad osobe xy na dvije žene sa područja grada Splita razvidno kako je kriminalistička policija okvalificirala navedeni događaj kao kazneno djelo pokušaja ubojstva, opisano i kažnjivo po članku 110., a u svezi sa člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018 i 126/2019).
U tom smislu ističemo kako su mediji ovlašteni i dužni informirati javnost o svim slučajevima kada postoji sumnja na počinjenje kaznenih djela za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti, a koja po naravi stvari izazivaju povećani interes javnosti. U predmetnom slučaju mediji su se referirali isključivo na podatke o prijašnjem (kriminalnom) ponašanju gore navedenog ispitanika te nisu isticali osobne podatke koji bi nesrazmjerno ulazili u usku zonu privatnosti predmetnog ispitanika (npr. adresa stanovanja/OIB), već samo one podatke koji su vezani uz prethodno ponašanje te podatke koji omogućuju njegovu identifikaciju kako bi javnost znala identitet osobe koja je osumnjičena za počinjenje teškog kaznenog djela u stjecaju, te kako bi poduzela mjere osobne zaštite. Naime, predmetni ispitanik je na dvije lokacije na području grada Splita odlučio na primitivni način napasti dvije nevine žene, na način da je iskoristio njihovu neopreznost te im je tom prilikom nanio određene tjelesne ozljede. Takvim ponašanjem koje ne može pronaći svoje mjesto u civiliziranom društvu izravno su napadnuta temeljna prava na zaštitu tjelesnog integriteta dviju žena te je na taj način moglo biti ugroženo i njihovo pravo na život kao temeljno ljudsko pravo, te je napadač u potpunosti zanemario temeljne zasade civilizacijskih vrijednosti slobodnog i demokratskog društva.
Opća uredba o zaštiti podataka, kao i cjelokupni normativni okvir svih civiziliranih zemalja ističu kako pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, već da njegovo ostvarenje ovisi o ishodu konfrontacije sa drugim temeljenim ljudskim pravima i slobodama. U tom smislu iznimno je nužno uočiti kako su medijske slobode kao jedan od temeljnih stupova slobodnog i demokratskog društva u ovom slučaju u konfrontaciji sa pravom na zaštitu osobnih podataka te je u predmetnom slučaju prednost potrebno dati (zbog gore navedenih razloga) medijskim slobodama informiranja javnosti o događajima koji izazivaju njihovu pozornost u odnosu na (ograničeni opseg) zaštitu osobnih podataka. Nadalje, potrebno je istaknuti kako sve one osobe koje ne priznaju temeljna načela na kojima počiva naše društvo, pa i čovječanstvo u cjelini, te koje svojim ponašanjem izravno napadaju njegove vrednote te na taj način iskazuju protivnost ustanovljenom ustavnopravnom poretku, ne mogu očekivati zaštitu tog istog poretka u situaciji kada traže ostvarenje njihovih prava u situacijama kada njihova prava na vertikalnoj razini kategorizacije prava i sloboda ne uživaju veći stupanj zaštite. Kada bi se prihvatilo tumačenje da mediji ne mogu izvještavati javnost o šokantnim događajima uslijed zaštite osobnih podataka osumnjičenika za počinjenje kaznenih djela to bi dovelo do negacije čitavog ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, kao i svih međunarodnih te regionalnih propisa koji reguliraju prava i slobode te de facto uvođenja cenzure.
U odnosu na Vaše mišljenje kako se ne mogu objavljivati osobni podaci osumnjičenika za počinjenje kaznenih djela prije nego li je osoba pravomoćno osuđena, ističemo kako se radi o nepotpunom tumačenju odredbe članka 3. Zakona o kaznenom postupku, a za čije tumačenje nije nadležna ova Agencija. Naime, Agencija u tom smislu može samo načelno navesti kako postoji značajna razlika između slobode i obveze izvještavanja javnosti o eventualno počinjenim kaznenim djelima od nepoštivanja presumpcije nevinosti. Naime, mediji su slobodni i dužni izvještavati javnost o gore navedenim događajima te slobodno mogu iznositi činjenice (detalji napada na žene) koje su predmet javnog interesa, kao i podatke o osobi koja je osumnjičena za takve napade te uhićena. No, tom prilikom mediji ne smiju iznositi podatak kako je osoba počinitelj kaznenog djela u smislu kaznenopravne odgovornosti ili jasno prejudicirati njegovu odgovornost, već je teret odgovornosti za navedeno na nadležnom sudu koji treba provesti kazneni postupak te utvrditi nečiju krivnju ili nevinost sukladno odredbama Kaznenog zakona utemeljenog na načelu krivnje.
